Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

OTOPIO SE SNIJEG NA PISAĆEM STOLU

Pouči me plakanju, napravi košu pluća od maramica
Moram vidjeti nešto bijelo da bih disala

Zdenka vidi crno, točku u mom lažljivom grlu,
jer sam napisala sve je ružičasto u marami,
a znala sam neće biti zamijenjena kosom

Od straha bih sad najradije uzela valjak,
usmjerila kretanje u bijeljenje zidova njene kuće
Jednom će
sve naše kuće biti prefarbane

Ne bih voljela da dođe do toga,
da te vidim u bijelom odijelu,
ali kako biti iskrena pred vestom toliko šarenom
da negira rebra, pregrade koje noću brojim
da bi vuna preskočila dan

Nauči me plakati, jer ne znam drukčije napisati
„siva svakodnevica koju ne napuštam“
nego ovako:
u prozoru kolodvorskog bistroa
oblak priziva crnu misao na oluju,
janje usmjerava meso iz bijele veste u dim
Gušim se ako za pet minuta ne vidim
nešto neispisano