Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

I SVIH DJELA NJEGOVIH

Kao da je bio u lošoj strani ogledala,
pijani muškarac diže se iz trave sav izrezan
Ulazi u fontanu, iz kože izlazi
jato crvenih riba

Crvena riba prva je u kući postala leš,
odrezani jezik s lelujavom perajom krvi
Nisam više mogla govoriti
pa sam napisala na akvarij:
odričem se plivanja Obećali su:
voda šuti, ali zapamti

Muškarac sjeda na klupu pored:
torzo pun jezika, a ne govori engleski
Naš odnos, kao svaki dobar balkanski,
temelji se na neizrečenom
(vode nikako ne mogu zaboraviti)

Dvojica radnika dovukla su na zelenim hlačama
misao na prijazni tepih trave,
ali kosilica jedva da priznaje
vrijeme između košnji

Jedan od njih kaže: mrzim ovaj grad

I sama sam pogubljena u prijevodu:
izgledam kao na iglama,
a zapravo gledam u klinca iza grma,
polažem u njegovu probodenu žilu
sve nade da ću prizorom dotaknuti višu sferu

Muškarac ustaje pa pada
Ustajem i vidim: ribe i fontana su ružičaste,
latice oko muškarčeva tijela još svjetlije,
kao sjenilo na kapku
koje ističe oko, ali ga ne izražava

Svuda uokolo svježe britve
Ja stojim nad vodom,
zovem ogledalo