Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

NOĆ U HOTELU

Jedna kuglica nestaje u odvodu,
druga nije više naušnica

Neka bude crvena – i bi trešnja

Ako je ljeto, smijem ih jesti
Ne smijem pustiti sok niz bradu, prizvati
Sarajevo mumificirano snijegom
u ratnom filmu u kojem djevojčica padom
kaže nešto o tišini Njena brada,
dok se crveno mrači crno na bijelo,
sjeća se sjene krošnje na mojoj bradi:

tu, čeka me rođak koji vjeruje
poglavnik je dobre kosti hranio trešnjama
Kao da razara poljupce između vagona i stanice,
segregira plod od ploda,
najzdravije pusti u dlanove, kaže:
evo zašećeri!
Ne piši da smo pali s ljestava,
i najbolje kosti tako zvuče
kad spoznaju iskrenost zemlje Trik je
ne gledati dolje, nebo lijepo laže,

redatelj je dječjim puderom prekrio
krv na plavom plastelinu Istina je
ne mogu podnijeti ljubav:
iz hotela, u pet ujutro, zovem nepoznat broj,
i čuje se muškarac me ne voli

Polovica kreveta je prazna,
ali ja sam još ja:
sama, sama sam se izmislila