Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

SAMOUBOJICA

Uzeo je mini-frižider, stolnjak i šešir,
kremu za sunčanje i nešto protiv muha

kao da će napokon susjedu koji naiđe
moći reći: idem na izlet

Ali tog je dana bilo trideset celzija,
nikoga kome bi se lagalo,
džonovi su cijelim putem zastajkivali

Iz tekućeg asfalta izranjali su stoperi,
kartonski gradovi slagali se pod kapke

Trpkog pogleda stigao je u šumu

Južni vjetar iskušavao je
unutarnju stabilnost krošnji, padao
rastresenim peludom, vraćenim prahom,

u prestravljeni žuti pogled trenutnog neba,
koje brzo, vruće zaboravlja
zadnje lokve jučerašnjeg

Hodao je još kilometar prema sjeveru,
blatnjavom putu grlo se steglo od patika

Onda je napokon, proziran i proždrljiv,
sjeo u travu, izvadio jabuku
i jednim se mrzlim ugrizom sav zaboravio

Sjedio je tako,
gledao u ukočeno srce,
u hladnokrvno uže na dnu frižidera,

mislio: više nikada neću otići
toliko daleko