Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

PARK „RADOST“

Dolaze sunčaniji dani, u kotačima bicikla
okreću se dva gola kišobrana
Prestala sam razmišljati o pokrovu

živim na crti,
ne smijem pasti kosturom u mrak
kojim zemlja opisuje moje tijelo
kao u njemačku rijeku
koja se sjeća samo stražnje strane tvornice
Okrenuta čistoj dosadi,

gledam u djevojčicu čija se sjena,
prekratka da bi se u njoj mogla prepoznati,
spušta niz tobogan i poput lopte
kotrlja do štapa Starac bolesnih koljena
više se ne igra Iz čiste dosade
dajem mu ime:

Birger geodet, autist (to kako
rado negiram a opet želim)

Samo gledam lijepo se kotrlja,
nailazi no čekam da se obrne,

evo,
više ne mislim na onih par dana,
oblake pune zbunjenih munja
Bilo je nemoguće nositi takvu ideju,
kao da znojem iz dlana uzgojiš,
iz najobičnije uzbuđene žile,
dvije drške za kišobran,
do jeseni otpale, staračke štapove
Dolaze dani,

kosti se okreću
Padam s bicikla,
jer imam prečesto ime:
mene zemlja nikad ne zaboravlja