Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

KRALA SAM GROŽĐE

Postala sam velika i nespretna,
kao kad se u rutu upiše svijet, pa postane rutina
Malo govorim da svijet ostane manji,
da bi, tako, stao u jednu riječ

Ni danas ne mogu izgovoriti dalje od kuće,
zaštićene mramorom kao spomenik palim borcima,
jer još na ogradi vidim djeda,
do pasa pokopanog u vinograd,
od pasa lako zapaljivog,
kako govori:
kad sam izgovorio državu, bila je država

Poslije je posve pokopan,
prekriven blatom koje mu se stvaralo pod jezikom
od izgovaranja podzemnih riječi,
kostiju i slomljenih dječjih kostiju

Umirali su, umirali,
ili prelazili na drugu stranu ulice,
kad god sam kući izgovorila stranu

Ali, u to vrijeme, bila sam spretna,
mogla sam istodobno viknuti oba pločnika,
crtu za pretjecanje na dnu,
i šupu lijevo u kojoj je I. čuvao šećer
Sad, samo rastem i rastem, trebam rušiti
ako želim otići,
a ne mogu izgovoriti ni bager

I najmanja kuća brani se,
ispunjena buldogom kao usta šutnjom,
džepovi šakama

Ponekad, nađem unutra neke nokte,
ljubičaste i skoro otpale,
a kunem se, I., nisam nikada rekla
grožđe