Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

POPODNEVNI POSJETI

Mjesto na susjednom krevetu
žuto je i posuto staračkim pjegama

Ne donosi banane, rekla je, kad ih dugo gledam
čini mi se da poprimam njihovu boju

Dno dviju šalica puno nečitkog taloga,
još sam joj u očima
Ponekad treba povjerovati po svaku cijenu,
kao kad su moji kupili pehar,
svima govorili da sam osvojila turnir
Takve stvari prosvijetle,

starac je, rekla je, gledao u plafon
dok mu bijeli kvadrat nije pao preko glave
Za mene je gledanje u plafon onaj strašni moment
kad svatko može vidjeti uokvireni život,
svijetlo koje je postalo tamnije od tamnog
(bijela dječja kosa raste na starcu,

majka muškarca s benzinske
hranila je kosti šake koja ju je udarila)

Stari je, ona se čudi, samo dan ranije
bacio pelenu u prozorsko staklo
Taj udarac, čudim se,
kako nije shvatila tko kuca

Šalice su preokrenute, buljim u prazno, već
godinama Vrijeme istječe,
skoro će pet,
ali odlazak još izgleda kao nešto
što nitko nije mogao predvidjeti