Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

PLANINSKA STANICA, TJ. DNO

Poruka me oslovila krivim imenom,
Jasmina,

a paprika na omotu čipsa
izgleda kao pseća igračka
Slutim li igru ili prijetnju?
Nema škljocanja,

tj. analogni su aparati mrtvi,
a i nema se tu uslikati ništa uvjerljivo,
žuta je boja previše prijazna za planinu,
tj. samoća ima savršenu kulisu,
ali iza:

pas, godinama zavezan u dvorištu ujaka,
konzervativnog vijećnika,
kruži lancem po zemlji,
bijes skoro mrtav, tek sekundni zvec
metalnih buha na ušima – tako bi
zvučao vlak,

da misli nisu nijeme,

tj. tiho je jer mislim samo na smartphone
po kojem razmazujem prijetnju smrću,
i grm cvijeća za kojim čeznem
jer svojim bijelim, slijepim lećama
ne može izraziti koliko sam modra

Ime Jasmina krivo je kao i moje ime
Vadim latice iz očiju, voda potapa
slova, raspored vlakova

Od jutra hodam u krugu oko kućice,
tj. znam: nema dalje