Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

UNUTARNJE DVORIŠTE

Nad vratima staklo je tamno Podignem li pogled,
mogu zamisliti boju potiljka koji visi na leđima,
prazan i razočaran, kao ruksak poslije izleta
Podvalili su mi brod u kojem je more zvučalo neugodno,
srdele od kojih se razvije strah od kostiju

Početak rujna, vrijeme kad u unutarnjim dvorištima
cvjetaju oprane potkošulje,
pamučne i bijele kao povijest ropstva
Što smo naučili od tereta ovog štrika?
Kad je nešto neispisano i miriše na afričko cvijeće,
nemoguće je zamisliti da je tijelo patilo,

kao što je nemoguće pomisliti
da je radnica iza pulta ikada bila ljubavnica
Sad, stojeći u studiju za kopiranje i printanje,
ulazi u fajl i printa sto papira, na kojima je
masno ispisana po jedna jedina riječ:
vrata, dvorište, studio, radnica, i tako dalje

I kad vidi: kosa, skupljena, u, prekratak, rep,
nalik, na, četku, za, pjenu, kao, da, je,
od, nekoga, napuštena, prije, jutarnjeg, brijanja,

ona se ne prepozna, samo isprinta: pedeset, kuna,
i račun Platim, izađem, vidim
ispred planinarskog kluba prekoputa psa,
sklupčanog na tri noge još otkad sam printala
maturalni rad, i napokon se osjećam
kao žena u turističkoj reklami koja vrlo umorno,
gotovo uvjereno, izgovara: dođite

Na izlazu iz dvorišta u staklu je svjetlo ulice,
teret je sišao Osjeća se posljednja sparina,
na vratu kragna urezuje obruč