Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

VJEŽBANJE SMRTI

Ima stvari s kojima se nikad neću pomiriti:
proizvodnja jagoda pokriva tek tri posto potreba,
okus jagode u većini kolača dobiven je iz piljevine,

bez obzira koliko dobro studenti izvedu operaciju,
medicinski miš mora biti ubijen
W. nazove, kaže: jesam, kaže:
malo se gleda u to malo srce, potom se otkine

Koje bi pitanje trebalo postaviti nakon?
Možda:

jesi li znala da je baka zgnječila miša
kantom za smeće (Nije plakala zbog onog što su, bučno,
komadići srca napisali na pločicama,
nego kad je vidjela slijepi zemljani kanal duž hodnika,
shvatila da je ubila krticu,
sporiju i od staračke štake)

U slušalici miševi dišu kao da su živi

Ja ako se i odvažim nazvati, obično želim reći nešto
o jagodama koje zriju na prozorskoj dasci,
kazati: zrelost, to je kad jagode povjeruju
da je krvi mjesto u srcu

Ako se i nazovemo, govorimo kako je slatko,
jer su nam usta puna piljevine
koju smo žvakale od prvog do petog rođendana
ne bi li prestale osjećati jezik
U slušalici šumi respirator,

a onaj koji se budi iz kome, okružen najbližima,
progovara nepoznatim jezikom

Šutnja je jedna od stvari koje me ne prestaju tješiti,
lijepi privid da je svačija samoća ista Ja isto

prije spavanja sto puta pritisnem prekidač lampe,
gledam kako plafon pulsira poput bijelih prsa,
mislim:

malo se vježba, potom se prekine