Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

PTICA, ŠLJIVIN PLOD

Tog su ljeta šljive dozrijevale unatrag
Meso im je bilo modro
pa zeleno
pa posvijetlilo u cvijet

Tamno voće najbrže dozrije nijekanjem,
blijedim zidovima u koje se Iva umatala
pred svaki tulum

Ivini su starci učili djecu da se mozak
utiskuje ručno Ivin je brat imao velike
ruke, po jedna polutka u svaku šaku,

sve po pola sa sestrom

Zrenje je postojalo da nas učini drvenima,
napuni pupovima od grla do grla

Šljive su pucale od samopouzdanja, koštice
padale kao okoštale suze, smrvljeni kralješci,
iz svake je niklo po jedno savijeno stablo

Poslije, Ivin brat
objesio se na stablu
koje je također moglo biti šljiva

Plod tamnog učenja zrio je u zaborav

Vidjela sam, smrt je neobično velik primjerak
najobičnije privatne pomrčine,
ima ih posvuda, rastu, vidjela sam,
i na rubovima namještaja

Poslije su mi se oči smrkle, ništa nije bilo
dovoljno tamno da bi se uočilo

Odlučila sam: omotat ću oči slijepom sobom
i žestoko žestoko šutjeti,
brati mrkli muk,

mučati tamnom polutkom mozga
da posvijetli u ljubav,

ali tog su ljeta
zidovi bili slabo savitljivi
Stalno su se kore pupova razbijale o beton,
kao da će
netko propjevati