Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

ROĐENA U METALU

Ne smijem ti dopustiti da čuješ
kako izgovaram baršun,
mogao bi čuti dlanove koji brišu znoj
po oglodanim rukohvatima baršunaste fotelje,
grubost čitanja, to kako sam ponekad
samo željela ustati,
ali u nijednom dućanu nisam mogla pronaći
drugi baršun, da zakrpam laktove, da se mogu
osloniti na vlastiti tekst, baš šteta,
uzalud dozivanje baršun baršun baršun,
odavno nije bio moderan,
a ja sam možda najviše željela
obući glasnije hlače, neku meku krv na cipelama,
pomaknuti ono malo zemlje u zavjesama,
da me dječaci nježno odbacuju, da ubacim
na pravo mjesto u disku
vene vruće od crnog baršuna,
odmah potom pomislim kauč, Plavi baršun, Lynch
blago se posramim što sam ga površno gledala
pa se sjećam samo da je to film
u kojem ništa nema smisla,
potom također bez imalo smisla
uzmem upaljač rukama petogodišnje sebe
i zapalim fotelju,
da bolje vidim koliko se ispravno znaš
radovati nesrećama Ja samo želim
da me odbacuješ,
da baršun o kojem misliš
ostane nježan