Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

BAKA PRODAJE SLUŽBENU SRAMOTU

Baka stavlja na štand deset zbirki poezije unuke M.V.,
nevoljko: ne vjeruje papiru
u koji se ne smije umotati stručak cvijeća,
cvijeću koje znači više od cvijeća

Viče: karanfili! karanfili!
sve dok se karanfili ne vrate u sebe,
mirisom ne istisnu povijest kroz peteljke

Uz dekorativnu krv dekorativna knjiga

Devedeset i neke i ja sam prodavala,
dvadeset godina niža, u zadnji tren uprla čelom u os,
da knjižničarka S. iz školske knjižnice
prepozna nad štandom oči tamne od nesigurnih slova
Čvrstim pogledom, kao šaka muhu,
zgrabi moj zujeći pogled,
i priđe da se cjenka za popust

Ispod tame
imala sam kvalitetne trgovačke oči,
brzo i bezumno kao krvna zrnca, brojila:
deset novčanica, krhkih kao stara izdanja,
deset noktiju (crveni lak potječe od lovaca,
noktiju obojenih utrobom jelena)

Baka je primala novac,
prstima masnim od bureka zaglađivala situaciju
Nije slutila starost, trenutak
pogleda na karanfil koji je izgubio svoju riječ
Poslije, našla sam je umotanu u knjigu,

napunila štand knjigama
koje nikad neće postati meso

Sinoć me sanjala, kaže, sa satarom u ruci,
kako kidam, kidam,
u crveno, a bez cvijeta