Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

STUBIŠTE ZA ČITANJE

Ma kakve knjige,
to samo šuma poštuje kućni red

Na sudu, ponaša se ko sudski spis
U knjižnici, ventilatori slažu u police pluća
tanko narezana svojim rebrima,

listovi udišu naše izdisaje

Hodam parkom, nisam u krošnjama
Danas sam dala da me uslikaju za osobnu kartu
i sad mi, indijanki, nedostaje malo duše,
one bez boga, koja se mjeri dahom

Ustala sam rano i, suspregnutog daha,
dugo nanosila šminku

Svakih pet godina otkrijem pravo lice,
rastresenu nježnost pudera u prahu
Kako bih ikad mogla biti oni crveni ožiljci,
tragovi kandža divljih djevojaka,
kad se nikad nisam borila

Ovo na slikama, rupe u maskari,
i šutljive su i rječite, kao otisak unutarnje vatre
oko prozora kuće kojoj prilaziš poslije rata,
s opravdanim strahom

Tko kaže da park nije istinski izraz stabla?
Ili knjižnica? Tek u njoj osjetim najbolje od šume:
tišina bijesnog korijenja,
staze bez kompasa,

led mramor na sjevernom izlazu
na kojem se nadam
ostaviti jajnike