Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

EMENTALER-ŽIVOT

Etui je zaškripio, neutješno kao mali lijes,
kad su me naočale napustile

Kontaktne leće žuljaju, ali jasnije vidim
koliko su elastične portirove oči
Svako jutro uhvatim ih blizu sisa,
premda nemam namjeru poigravati se

Duplje, predugo prazne, kao da usišu portira,
službena odora ostane bez sadržaja,

nalik na ženu iz urudžbenog, nevidljivu rupu
iz koje povremeno bljesne jezik,
bolesno bijeli, debeli crv

Bez gađenja,
u pauzi čistim zahvaćeni dio breskve
Gladim kožicu među prstima:

žilava mekoća, meka leća, to je dakle
ta samoća

Stavim li sad naočale,
koža s nosa i iza ušiju ogulit će se,
jer je zaboravila njihovu težinu
(Krvavo mlijeko
između rutine grada i rutine sela)

Ali imam godine i godine
da jednom u dva tjedna,
pogledam s dna wc školjke na sebe,
i vidim –

Navika, rupa u vremenu