Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

PUT CVIJEĆA

Lavlje zube, bol koju nisam osjetila, sanjam
Ulazim u cvjećarnu i kažem:
ne ruže!

Kako je bučno, cvjećarici prsti pucketaju
Plaća nestrpljiva u mojoj šaci,
skupljena kao pupoljci
što su poredani uz zid strogo poput datuma
Ona vadi jedan iz zadnjeg reda,
ali dan se ne pomiče
Ne želim kenijske ruže, nisu iz zemlje
nego iz krvi, kažem – lažem,
u mozgu ni traga od boli:

lubanja košare puna bijelih latica
Kukac, brza neugodna spoznaja,
skrivao se u sabranom cvijetu
Iza raspada, trčao je uz ruku, pod pazuh,
preko leđa, preko vrata, preko potiljka:

prisebnost je morala biti sačuvana,
procesija nikad ne smije doticati zemlju
Ja, od pete godine zadužena za tepih,

osjećala bih gađenje
i pod drugim imenom

Tulipani? Ljubičice? Narcisi?
Ne ruže Ne ruže Ne ruže
Upitnici u prstima cvjećarice izdužuju se
u kazaljke

Što ću si pokloniti za ovaj rođendan?
To što sanjam
nema imena