Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

LORCA SE OKREĆE

Mitske „zlatne jabuke“ zapravo su naranče,
piše na ambalaži džusa

On ponekad kaže stvari kao:
kakve su to pjesme bez naranči, evo pojest ću je
a ti napiši naranča naranča naranča
Pišem: naranča naranča,
za guzove ljepotana do koji hvataju boju

Način na koji stavlja sunčane naočale vrijeđa me
Nikad neću shvatiti
mehanizam gužvanja njegova ručnika
Slama u šeširu, pucketajući kao da iščekuje,
dovest će me do ruba

A u tebi nema ništa nalik na sunce,
nimalo sjećanja na kaotično japansko podne,
nimalo nervoze bolivijskog razbojnika
koji lašti pištolj za sutra
Nepomičan si, hladan, kao nikad nije,
ili nikad neće

Sok grca dok ga dolijeva, naslućuje
Ambalaža tvrdi
da je krajnji rok bio prije mjesec dana

On kaže: uguraj još jednu negdje
Ja kažem: uguraj si je sam

Među nama leži narančasti nož,
za mesnatim brdima nestaje svjetlo
Nemoguće je gledati kako žvače
i ne pomisliti: tom se jabukom
tako teško ugušiti