Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

ŽENA KOJA ĆE KUPITI HLAČE

Što duže stoje, najlonke se bolje sjećaju
kako sam nesigurno koračala:
stopala u njima smrve se, mirisa strogog cvijeća,
poslagana duž prečke poput sova,
paze da točke ne dolete s dalekih stijenki ormara

Uplašim li se zavoljet ću, sjednem unutra
i gledam kako prašina boji tekstil
Košulje zaboravljaju koliko su žudjele za torzom,
čekajući na golim ključnim kostima
da logorski neon prestane biti iskren

Sama sam birala svoje tijelo, i tko mi je sad kriv
Doduše, bubrezi mi jesu dragi,
sjećaju se piva kojim si im gotovo izjavio ljubav:
zato sam tako sebična,
i nikad ne bih donirala drugu priliku

Čekam dok zrak ne bude čist od lavande,
pozovem moljca, on dođe i to je kraj
Moram potom izbaciti košulje na humak,

bijelim kostima na dnu ormara
malo se uspješnije oslijepiti