Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

LJETNA TERASA

Stavila sam puder na čelo da smirim isijavanje,
haljina mi cvjeta

Je li moguće da nosim biserne naušnice?
Vjerojatnije,
savila sam dlanove u drugu polovicu školjke,
položila ih na uši i predugo stajala zatvorena
Noću sanjam:

izvlačim izvlačim iz glave trake kazeta
koje je majka dobivala u časopisu o sapunicama

Cijeli život tražim ove ljude
koji sjede na terasi i ne sviraju saksofon
Njihovi strani jezici meko lete, ali ipak su mrtvi,
kao guske iz jastuka

Kako te prevesti? Ideja, atlas, bit?
Čime te prevesti? Previše obične su
boje auta

Nije dobro za prizor no jest za pjesmu
da trepavice dobiju grudice, da budu
kao grablje koje glade zemlju pod, recimo,
ušima mahuna što slušaju
ali ne razumiju,

kao što moje uši pune saksofona
ne razumiju maskaru, njene tamne razloge
Zašto je tu,
koga misli dočekati?

Haljina mi vene, kroj se zabija u bokove,
nasilan kao sreća

Crna povorka s plaže vijuga prema kopnu
Nemoguće je pomisliti netko će doći,
progovoriti jezikom koji razumijem,

i bit će poput neželjenog buđenja, prisila
da napustim jastuk, prihvatim riječ