Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

REMEN ME NAGOVORIO

Remen želi iz kože,
krug ispunjen hladnom haljinom
Vole me mlaki kokteli, ponekad pločice u zahodu
Po njihovom sestrinskom, hladnom kvadratu
ružem za usne piše fuck moje ime

Društvo, koje vidim na deset do petnaest godina,
već okreće lica u mrak,
ostavlja me samu između tijela
Ona moraju plesati po nalogu ritma,
no ja mogu stajati i more će mi svejedno prići

Riječi postoje, negdje gore, na plafonu kluba,
kruže nad reflektorima Šarenilo
zauzima uho, ko Petrovo

Ujutro se budim, vidim da imam Petrove uši,
ali kunem se ne znam nikakvog Petra,
kao kad me telefon zlostavljao
a majka bi rekla: ne postoje lažna imena,
samo trebaš priznati ljude u njima

Davno je bilo, deset do petnaest godina,
sad me telefon voli, Vip redovito misli na mene
Samo je remen svaki put sve hladniji,
kao da ću ga trajno skopčati