Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

VEČERA, KAUČ, TV

Zamišljam kako gladiš dvije rajčice i kažeš:
ribe su podmukle

Napipam noću krljušt u obrazima,
kao sljepačko pismo kojim se u nekoliko riječi
objašnjava sve o meni

Nikome, nikome ne dam da me čita
Ledena zelena leđa svijaju se oko zjenica,
to su mi obrazi pobjegli u dan,

u takozvani pogled na problem,

kad se čini da gledam bez gađenja
stablo koje je posađeno kad sam rođena
i ima posjekotinu iz koje mravi

Crno, sporo mislim, a ništa me ne sustiže
jer sam jednom iz kalendara brodske kompanije
izrezala jato riba Danju
ne vidi se ono unutra,

no ribe puštaju crna crijeva iz brodskog motora
baš kad je nužno upaliti šibicu, tada
bilo na vratu postaje točka najtamnije rečenice:

više ne mogu čitati bez eksplozije

Rado bih vidjela taj stupanj napetosti u tebi
koji ne priznaje granice tijela,
ali sve me pročitano pomisli:
lik iz Rushdievih Stihova
kojem je otac otpilao stablo rođenja

Zarezat ću još jednom u vrat,
malo luka, malo ulja, malo krvavih zareza,

da ti dlanovi narastu veliki i pismeni