Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

NEUMJERENOST

Metar, mrtva trakavica, omotao se
ispod ruba grudi: sedamdesetpet centimetara
Dodala sam dvije zdjele, dobila grudnjak
sedamdesetpet ce No zdjele su prazne,

sedamdesetpet pada ispod sedamdeset,
grudnjak će se spontano otkopčati

Krave proizvode hormone, jutro je,
iz kruha padaju smrvljeni prsti pekarice
Boja broj pet zrije u malinu,
kartoni juhe drhte u kamionu, drhte krakovi,
stablo je u posljednji čas poklonilo metak zecu
A grudnjak odustaje

Trudim se naći unutarnju puninu,
udahnuti i stati još koju godinu;
koža se uvukla među rebra kao starački obraz:
zubi nema,

mene se, čak i za kišnih dana, hrana ne boji:
puževi izlaze iz rupa u začine,
šparoge susreću jaja u šikarama

Prihvatiti, upoznala sam krajnji napor toga,
kad čelo posljednjim znojem prihvati pizzu,
krumpiri prikriju podzemni miris
pomfrijem, čipsom, pečenkom

ali grudnjak se ipak ipak otkopča

I eto dođe večer,
pilići smireni pod modrom rasvjetom
poslušno pakiraju meso u plitice: za sutra
Špageti, obećanje mekoće, ali kako zaboraviti os
oko koje se vrte, budni čelik vilice

Grudnjak se, otkopčan, nabrao ispod košulje:
sise stogodišnjakinje,
kao da živim višak vremena,
ono što je prekipjelo