Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

MOJA BAKA POSTAJE POEZIJA

Baka kleči
na odsječenim koljenima

Slomljena cesta u zglobovima
posve je plastična: sad je napokon
tiša od papira, napokon postaje
pjesnički motiv

Više se ne sjećam kako su joj škripale kosti
svaki put kad bi pričala priču
o kravljim rogovima

koji su joj jednom probili najbolju suknju,
podigli je visoko gore u pamuk
pa udarili punom livadom djeteline

Sjećam se samo tjeskobe kad bi rekla:
nije se smjelo plakati, i pritom
palcem i kažiprstom opipavala
podlakticu

kao da moli krunicu
na zaleđenim kuglicama krvi

Na mom trbuhu živi jedna mala pastirica
Danju odreže i sakrije u pregaču neki zeleni
dio sebe: šaku po šaku, uho po uho,
komad po komad jezika,

polako sazrijeva u ništa

Noću propada u gladan želudac,
sluša kako u muškim cipelama odzvanjaju
godine koje će ostati prazne,
kao u metalnim zdjelama planinara
koji je propao u špilju

Ja se svako jutro iznova izvlačim,
gledam kako tuš odnosi smrvljene kosti
iz pupka, šupljeg vrška jezika
koji mi više nema što reći

A baka i dalje kleči i moli da u meni
zaplače mlijeko,
da me to bijelo ništa

napokon nadglasa