Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

IGRICA

Kao kad zaboravim ubrani ljiljan
u hrpi svega na pisaćem stolu
pa ne mogu odrediti odakle ta glavobolja,
to nezadovoljstvo,
tako me Dave podsjeća na tebe,
kukac koji klizi u kuteve kvadratnog oka

Možda je stvar u granici, mraku iza imena,
kad uguglam „Dave“,
saznam da postoji „Dave and the Dalmatians“,
američka klapa koja pjeva i sevdah

Kažem, stvar je u granici,
majici koju ćeš jednom možda obući iako,
kao ljiljan pisanju,
ne čini dobro tvom torzu

Komadić pamuka poskakuje na ekranu
Tipka poput malog srca kuca pod prstom

Prsa su rijetki dio tebe koji naslućujem
Ali kako ih ugurati u tijesni prozirni tekst,
a da ne bude neukusno?

Tako me strah kiča, otkad te znam, da samo šutim
Još mogu, razmišljam, završiti sa stilom,
sad kad, nimalo nalik na sebe,
radim gluposti kao branje cvijeća
Inače ljeti

prođem razine koje se mogu proći,
preskačem trave, bacam kamenje,
skupljam svjetlucave predmete,
ležim mrtva,

s preostala dva Davea ponovim isto