Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

NEPOTPUNA

Maternica sliči na plosnatu krušku, piše
u Priručniku za svaku ženu iz pedesetpete,
jedinoj knjizi koju je majka dobila od majke,
koju sam dobila od majke

Iz te sam knjige naučila čitati:
čitam trudnoća mislim zrenje ispunjava kalup,

čitam koštica mislim baka u kolijevci,
sapeta krpama, prljavobijelim kao meso ploda
I dandanas se pita: jesam li se rodila?

Svrbi me kad pomislim
na muhe, zelene kao vinska boca njenog oca:
razbije li je o pod, muhe se discipliniraju,
za njih kralješci poslušno skupe znoj u utore

Molila se mrtvim svinjskim stražnjicama
koje su visile s greda, slanina je sipila, spavaj,
spavaj, život nije za gledanje

Čitam selo
mislim strop s otiskom čađave strane neba
Čitam kruška mislim trula kruška,
dobrovoljna glad

Majka majke kaže knjiga misli jedna knjiga
Majka kaže knjiga misli knjiga ko knjiga,

lako i svakodevno ulazi u supermarket,
kupuje slaninu, bocu vina,

kilogram tog voća
krajnje napetih kora, neizvjesnost pred starost
Pomireno, kao da je namreškanost
koju ponekad osjeti pod rukom
nimalo ne užasava

Ja ih potom jedem, oslobađam košticu
Cijeli se život pokušavam roditi,

govorim: knjiga, knjiga, knjiga, knjiga,
stvaram biblioteku, grad knjiga,
šupljinu koja se, kao svrha, ne može ispuniti,
najslađu šupljinu