Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

TAJNICA I/ILI MALA TAJNA

Ne volim panoe, stotine plutenih čepova
stisnutih u čvrsto jutro

Ni pribadače ne volim, plastična sunca pod kojima
bude još jasnije koliko su slova stvarna

Sve što volim pomalo ne postoji, recimo paunovi,
i nitko mi ne vjeruje kad kažem da sam bila
na otoku presvučenom tirkiznom svilom,

da sam sjedila na cjepanici, sjekirom cijepala
telefon, bez namjere da ikad više kažem
veliku riječ, kao: fotokopiranje, šef,

ljubav Paunovima su zjenice izlazile iz kostiju
kao neka plačljiva prošlost, mljevena kava
stvarala se među prstima, i opet je bilo jutro

Sve što volim ne postoji, recimo
ono čemu se molim
za toner koji treba zamijeniti,

papir s greškom od kojeg ću složiti
tisućitu pticu,

zabavu na kojoj ću
skupljati čepove