Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

BLIZANKE

Ozbiljno sam razmišljala
o kopanju bazena:
više nijedna suza neće pasti uzalud
Lokva pod špinom zlobno je štucala

Možda smo ipak predugo sjedile na ogradi
Dolje su se grmovi ogrozda punili iglama,
bezbolni ako ne diraš,

kao spoznaja da i ljeto može biti oštro
Majka je bacila na nju punu šaku antibejbi pilula,
rekla joj: sad se jebi
Na čelu se jedna uspjela primiti,
kao da ju je gađala sjemenkama trave
koju su momci zvali „momci“
kad su htjeli znati je li kurva

Ogrozd s čela, gumena, mrtva suza
(otpadak od grozda, buntovno zrno)
zaglavio mi se u poljupcu

Pomislila sam: treba izgovoriti taj ogrozd,
grm ogrozda, zatim zemlju pod ogrozdom,
govoriti dok ne nastane velika rupa u razgovoru

Nitko se nije pomicao,
mišići su bili snopovi igala,
prsti su prestali brojiti godine

Suze su se slile duboko u kapke, poslije
bio je bazen čim zatvorim oči:
crveni kokteli, plahi suncobrani,
kosa koja leluja iz dna kao crni plamen,

i mrtva voda među njenim bedrima,
zlobna budućnost