Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

DAN U MUZEJU

Ja samo izgledam bolesno,
jer mi se vide vene,
plave žice koje je I. našao u starom radiju,
nasjeckao, napravio metke da, za početak,
praćkom izbije poneko oko

Stvari imaju slijepu stranu,
ako ih gledam ja:
tjestenina za lazanje – uglata hostija;
omotnice računa – zavoji za zapešća;
rep bijelog haskija – perika poludjele starice
Stat ću,

bojim se pasa, izgledaju
kao da će se svaki čas nešto desiti
Tu gdje sjedam nema ih, oko klupe samo
vučedolske golubice,
smiješnim animiranim koracima
jedva da pomiču šljunak
Jedem neke sjemenke u gustom medu,
nalik na krila kukca u jantaru

Sve izgleda onako mlado kako su mlade
previše stare stvari,
prevedene na jezik znanosti,

ili drugi
(Punk na naslonu klupe
prekrivaju moja crna, plastična leđa)

Ja samo izgledam nepokretno,
jer želim pristajati gradu-muzeju,
gdje je tlak u psima pristojniji:
ide li krv?