Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

BABLJE LJETO

Nokat koji sam pronašla u crnoj torbici
visi nad ulicom
Noć je tijesna i pravilna

treba brzo dovršiti nestanak
Ljeti se trake s pješačkih prijelaza
lako lijepe preko očiju: skriveni identitet,
ali sa svijetlim mislima

(Jednom, privezao mi je traku preko očiju
i poveo na stube koje se spuštaju do mora
Pucketalo je drvo na hrptovima čamaca,
pomislila sam da se pomiče prsna kost,
zabija pramac u grlo,
i riječ stuba na kojoj stojim
podrhtava pred nasrtajima te praznine)

Treba dovršiti nestanak prije centra
Bit će puno stranaca, možda u nečijoj zemlji
vjeruju da je čovjek ništa

Sve odraslija noć, oblak otvara i zatvara nebo
kao poklopac kante za smeće:
neugodan prizor mladog mjeseca – prijetnja
grebanja pod površinu
Nemam ostataka,

samo se smijem malo pretjerano bijelo,
kao da jedva zadržavam
plahtu uguranu u usta

O Pinokijo, Pinokijo,
pravi se dječak postane kad se prestane lagati,
ali ja volim opasnu slobodu
koju laž pruža riječima, recimo:

u četiri ujutro trake se vraćaju na raskrižje,
noćno ispiranje od sandala pravi klizište
i opet sam na lučkoj stubi:
svi koraci su greška i nijedan nije greška

Cijeli život nisam naučila
nekoga stjerati u kut