Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

MLIJEKO U PRAHU

Ništa nije strašnije od vodenog kreveta,
vala koji ponavlja vlastiti kraj,
ali o čemu drugom razmišljati da zaboravim
da danima, možda oduvijek, nisam brisala prašinu:
previše nedjelja ima tjedan

Nije raspad riječ, već tuga u glasu dok govorim:

ruzina na rubovima limenke sardina, možda je to
krvavi rub portirova oka, kad me ono
puštao na tvornički gat,
mirno promatrao dok se trzavi po trzavi prst
ne ukoči u ljuskama

Učio me da nemam milosti Ružičaste školjke,
nalik na bombone, nasukane među stijene,
učinile su da sve izgleda kao igra
Obala se smijala stotinama galebova,
daleko je bio karijes

Kroz igru se najbolje uči: nikad nisam
kod kuće oslobodila prste u fototapeti,
na fotomoru flomasterom napisala naprimjer:
ništa nije strašnije od mora u dnevnoj sobi
Tada,
sve je otok: kauč, limenka, kruh,
svako zrnce prašine,

jastuk u kojem se noću iznova iznova
raspadaju krila