Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

KRAJOLIK S PREHLADOM

Sama makija,
nabijena, sigurna u sebe, kao mali mafijaši
koji ulaze u dućan šivaćeg pribora
da izvrše prijetnju,

leđima prisiljavaju sunce na zalazak
Odgoda je bila duga, treba povjerovati
kraj je dana

Fazan ne dolazi, ne voli metak u mozgu,
a i kašalj kao da ne želi privlačiti pažnju,
polako popušta, udaljava se niz poljski put
– poštarski motor vozi djed,
s leđima teleta pod rukom,
žudnjom za toplinom slame
U djedovoj glavi zaglavljena baka,
čeka papir s, na putu s posla uzgojenim,
lijepim crvenim makovima

Istina, imam žile,
ali nedostaje prostora za dugo krvarenje
Makija i mrak stežu, tko
krene kroz njih, gubi gumbe na kaputu,
možda i glavu,

a ja sam uvijek riskirala nježnije,
puštajući stvarima da izraze podmuklu prirodu:
evo, iz drva makije mogu nastati
leci za nove lihvarske kredite,
ili: ispao je vijak iz stolice u sobi,
mogu se pretvarati da ne vidim
rupu na kojom sjedim

Jednoga dana, jezik će prevariti:
što je značilo sjesti, značit će leći