Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

NESTVARNA DJEVOJČICA

Nikad se neću realizirati,

moj posao sastoji se od gledanja
udišu li i izdišu radijatori,
kuca li kazaljka

Možda sam od tih rebara nastala,
sebe prije njih ne sjećam se

Iznad je biljka, nekoliko listova poezije,
iznad iznad kvadrat planiranog dana

Kutovi stola, poput strogih očiju koje paze
na učinak svakog pokreta,
gledaju sve tuplje Uskoro,
oštrine neće biti:

iz kišobrana već teče nemirni parket
kosti mekšaju za mrak koji nailazi

Tu je sve što trebam, svijet koji se okreće
oko sjedalice, šef: nerealno mala
riječ za božanstvo,

rezač papira iz kojeg
izlaze sve sjeđe vlasi

Ne želim se realizirati,
samo u najnestvarnijem poretku
postoji manji kvadrat od najmanjeg,
otvor pun brodskih truba,

sretni odlazak