Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

POSLJEDNJA VEČERA

Poslije brodoloma
čuje se grebanje po površini pustih otoka

Hrana koja je tu jedina je hrana
Nestane li, jedino meso bit će moje meso
Nestane li, bit će tišine

Držala sam se za konac raskrojenih gaćica:
svaki razgovor ima tu nit
na koju treba posebno paziti
Uđeš li u tešku temu, ona pukne,

bude neugodan osjećaj – golo međunožje
na hladnoj keramici

Vuku vilice po tanjurima,
kao da iscrtavaju kroj na papiru,
misleći dobro da je ostalo otvoreno
Iza šivaće mašine glava se naginje,
gleda kraj šava, kraj zadnje rečenice,

a najradije bih pukla po, rekla –

Naposljetku,
uklonit ću tanjure i bit će
previše modar stolnjak
Nit, bijela od nedostajanja, nadolazi horizontom

Veliko „o“ steže se oko okruglog stola: obitelj,
omča koja misli da spašava