Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

PTICA OD ZEMLJE, POSLJEDNJI GMAZ

Bez katastrofe,
gmazovi su nestali u statistici

Desettisućadvjestotridesetosmog dana
vene su se stisnule u kabele,
kofer napunio grijalicom
Ima negdje neka toplina za svaki metalni trbuh

Otac je lacoste majicom oglasio
ono malo preostale hladne krvi
Krokodil otvorenih usta
kao da će mu prožvakati srce,
kao da će reći: oživjela me tvoja poezija

Otac stoji na peronu, nagluh kao kolodvorski šalter,
kaže: pogodi dišem li

Kažem: nemoj se bojati, neću nauditi majici,
napisat ću hlače,
baka nije baš nikad obukla hlače

Kažem: evo govorim, evo govorim moram ići
U čemu je sad poezija?

Između nas
kroz autobusno staklo ništa se ne čuje,
govnom je ptica presjekla mjesec,
kao pijat prepolovljen o kuhinjske pločice
koje smo kasnije zamijenili svjetlijima

Dotakla sam rub, dugo gledala prerezane prste,
ali žena iza šaltera izdala je kartu,
nesvjesna kamo će to odvesti,
i vidjelo se nema me namjeru
naučiti voljeti