Tamni čovjek Birger | Martina Vidaić

WAITSOVO GRLO

Kao da je netko zapalio stotine domovnica,
tako ovih dana ptice polijeću sa žica
da odlete na bolje mjesto

Čini mi se da je sve što postoji
jednom bilo zapaljeno

Već me danima prati ugašeni pas,
šapama utiskuje maćuhice
u trag stopala, ukorjenjuje krug:

ovdje sam već bila
i nijedna se maćuhica nije odlijepila od tla
i u crnom oblačiću makar načas
upalila žuti jaglac Kažu,

Tito je volio jaglace,
pravilno raspodijeljenu narodnu sreću

Ja mislim: depresija je mnogo iskrenije stanje,
mlaka sjena pod vrućim psećim šapama,
ravnodušnost ispod vjernosti

Ponekad se, tako, tekst proširi po podlozi,
raspadne,
nikamo ne odleti,

a krug ljudi u koji dođem
ispuni nekom nježnošću,
jezivom kao snijeg koji nježno pokriva
njihove male mrtve kljunove