Povratna karta | Paula Ćaćić

POTPISANI MIR

Čovjek sjedi sam ispred kuće,
nepoznat i prekriven
gustom crnom bradom,
s kutijom cigareta na pragu.
On gleda na cestu
i možda se pita
kada će doći
taj posljednji voz čemera.
Vrijeme mu nije upitno,
samo miješa jučer i danas,
samo se igra nezadovoljnika.
Gleda na cestu.
U džepu mu ostaje jad
prijašnjih pijanih osmijeha.

– – –

Ukoričila sam se u obmanu pjesama.
Prepoznajem Boga u svakom kašnjenju.
Lakše mi je kada bježim,
al’ postaje teže… sve teže
kada se uzdaš u papir.
Zamišljam kako se spuštam do Bosuta;
opet se bojim čamca,
ali učinila bih sve samo da pišem
u zelenoj kući, na drugoj strani rijeke.