Povratna karta | Paula Ćaćić

BOG

Hladno je. Kupuje se sezonsko voće.
Posivjeli smo tmurni od prijetnje zime.
Oguljena sam mirom.
Pritisnuta silnim pokrivačima.
Snuždim se nad mačkom
koji uporno danju spava.

Nisam znala da pjesme bole.
Posebice kada čuče nad plućima.
Nadam se da topolu srušit’ neće
k’o onu kuću u kojoj su ostale samo grede
i zidovi kiklopski bez ijednoga oka.
Slušam proključale bubice na ustreptaloj vodi.
Zrak miriše na dunje, okusa je buđenja.
Hoću li moći dočekati prvi snijeg?
Potkupi me svojom ustaljenošću,
Gospode.
Padne mi na um Lice Samoće.
Ili je to samo čovjek s vrećicom mandarina.
Ili je Bog.
Nije sažaljenje niti privlačnost.
Samo me gledao i najednom znao
za moje osušene ruke, pocrvenjele oči.
Bog kupuje sezonsko voće.
Ne bogohulim.
Bog je posvuda.
Hladno je.
Trebala bih se utopliti pjesmom.
Bog je snježnobijel. Dušom.
Ovog puta nosio je crni samteni sako.
I crne hlače. I crne cipele.
Bio je ćelav,
ozbiljnoga lica.
Ali u zjenicama mu se ocrtavao
dobrotvorni pritajeni osmijeh.
I znala sam da mora biti Bog,
iako mu ne pamtim obrve.
No znam da mu je čelo bilo bez ijedne bore.

Kao da mi je rekao: „Osluhni vrijeme.“