Povratna karta | Paula Ćaćić

KUTA SVAKODNEVICE

Ako se uspiješ sačuvati
u jutrima brujanja vode što ključa,
ako ne sagoriš
od neprestanih ograđenosti…

Ako se uspiješ sačuvati,
činit ćeš se sazidan,
neprisutan, kvarljiv
te krajnje nepodesan,
ali ipak imat ćeš sebe,
kakvog-takvog.

I tek, s vremena na vrijeme,
poput kakve lijene mačke
protegneš šape i nastaviš
spavati tim zimskim,
medvjeđim nagonom.

Bitno je ostati priseban,
jer jednom kada naučiš
doticati rub,
sve više srljaš,
sve više se oslađuješ
vlastitim ranama.
Zato djeca vole krivudati
dok voze bicikl.

No, je li moguće sa sebe stresti
oskudne rečenice,
neuvažene šutnje
i zlatom zapečaćene usne
(?)

Malo je toga što me obuzme
posve-posve.
Istina je da mi se svidjelo
iskusiti polusan
i sve one prividne slike.

Čovjek, s jedino vidljivim prsima
i kaktusovim bijelim cvijetom
što mu izrasta iz ramena.
Zamisli.

Mi plešemo u presjecima snova.

„Zapamtite, čovjek uči na svojim greškama“
– reče čovjek čija je putanja završila
u jarku, pokraj kante juhe s filekima.
(Osvijetljena frakcija češke komedije)