Povratna karta | Paula Ćaćić

VODA I KOSA

Ovih dana pokušavam odvratiti misli
od praznoga hoda ka zamišljenoj točki,
jer gledam i ne vidim,
odsutna sam i ne slušam.
Ovih dana mirujem
pomišljajući na prošlu subotu,
na kadu napunjenu vodom,
s par mjehurića.

Neprestano sam se uzdizala i ponovo spuštala
u plavetnoj vodi, promatrajući svoje tijelo
te rupice odvoda…
i taj bijeg je postao teatralan
do same svoje srži.

Što mi je voda podarila slika Fride Kahlo,
bradavice izviru nad vodom,
a noge su otegnute,
mičem rukama duž sebe
i prizivam morske uspomene.
I plivam, plivam!
O, Gospode!

Ležala sam na malenim trzajima mora
pružajući se suncu
kao što su se grčke djevojke
Apolonu i drugim bogovima.
Čula sam se dublje no ikada,
a disanje je bivalo sve glasnije,
osjećala sam pluća i svaki šum.
Nisam ništa tako životno kušala.
Svoj sluh sam pridala vodi,
svoju sebe sam ispuštala.
Klizila sam kao vrijeme
kroz lijevak minijaturnog promjera.
Voda je postala poput opipljive čežnje,
razmaknute od istog puta.

Kosa…
on nije volio, kada bi me ljubio,
moju kosu unesenu mu u lice,
zamršenu u neoprezne poljupce.
Prošla je godina.
Kosa mi dođe do pola leđa.
Nije bio inat niti promišljena namjera.
Najradije bih posegnula za škarama.
Guši me.
Vjetar me njome škropi.
Želim prestati s princezinim ritualima češljanja.
Jer si znam vrat omotati njome,
pa se vješati za prosti zrak.
Želim se otarasiti slutnji.
S njome sam tmurna i teška,
a moje bake su je nosile ponosno,
stoga,
prinijet ću
čvrste vlasi
tamnosmeđe boje
precima
kao žrtvu,
kao prinovu
zvijezdama.

I plivat ću!

(Amen)