Povratna karta | Paula Ćaćić

CRNE FLEKE

Želim bit’ lak pogled kada je tama nesnosna,
kada bauljaš prstima, uzdišeš oporo.
U obraćenju nema spasa, smisla.
Sklopiti ruke jednako je kao sklopiti oči.
Ne vidjeti znači vjerovati.

Odbijam izaći u noć,
proći ulicama poput tužne sablasti
kroz tuđa pijana tijela, tragove mokraće na pločniku
po kojem sada tapću stopala u najlonkama,
dok u neobuzdanim rukama se klate štikle…
Želim bit’ samo lak pogled,
što prelazi s jednoga lica na drugo,
s predmeta na tijelo,
s tijela na apstraktno.

Odbijam položiti misli u noćne drhtaje svjetala
i poći nekamo osjećajući strah pod vratom.
Ne želim pružiti ruku, potom brzinom svjetlosti
zaboraviti ime nasmijanog čovjeka.
Ne želim ispijati tekuće iz staklene boce,
nadajući se manje krutoj slici.
Ne želim biti šarmantno pripita,
jer tad mi se čini da me čitav svijet voli,
o, i da ja obožavam sve ljude,
njihove frizure, haljine i suknje,
njihovu nadmoć nada mnom,
mojim ukočenim nogama,
mojom nesigurnom blistavom budućnošću.

Odbijam izaći u noć
kao bijeli mjesec,
jer rijetko tko da će zamijetiti
moj nahereni položaj,
moje crne fleke.

Da se približe
vidjeli bi,
da to nisu fleke
već brazde,
duboke i neizbrisive,
utisnute lađe
na mom blijedom licu,
na mom blijedom tijelu od duše.