Povratna karta | Paula Ćaćić

GOLI TRAMVAJI

Crveni dlanovi.
Suhe oči.
Netko će planuti,
a netko osvanuti.
Usiljeni osmijesi.
Svakome treba podstrek
kada tek otvara oči u nov dan.
Pružam ruke.

Trljanjem jagodica prstiju po kapcima
pokušavam doći do jasnije slike situacije.

– Jesi li čula, Monet je u Zagrebu?!

Smiješno.
Danas sam, čvrsto prislonivši časopise i knjige uza se,
hodala vjerno i odano
u l i c o m
i oprostila drugima žurbu, ljutnju,
onako, u hodu, prolazu.
Danas sam držala šalicu čaja od mente na krilu
kako bi me ogrijala, učinila kafić udobnim dnevnim boravkom.
Danas sam se smiješila otajstvu knjiga
posloženih na novinskom papiru koje prodaje čovjek
koji svakoga dana nosi neuparene čarape.

Zar ne vidiš impresioniste kako trče
ne bi li sustigli odbljesak tramvaja
koji prolazi ispod nadvožnjaka?
Obilježiti taj djelić sekunde, minijaturu energije,
taj sićušni odsječak na slici
koja se danima zna činiti istom, dosadnom.
Gotovo božanstveno.
I suludo.

– Je l’ znaš da su tramvaji gore goli?
– Kako misliš goli?
– Pa nemaju plavo odozgo, nego sivo. Vidjela sam to jedanput…

Žice zažute kao žuto na semaforu.
Rijetko tko to opaža ili pak iole doživljava.
Tako je i Monet odlučio vidjeti nešto u dimu
na željezničkom kolodvoru,
bez obzira koliko se doimalo prirodnim, uobičajenim
– on je vidio
te je odlučio da to vide i drugi.

U porukama stoji – Nedovršeno: Život je takav (u italiku)