Povratna karta | Paula Ćaćić

PROVINCIJALKA

na ulicama grada
ne prepoznaju me

spotiču se o moju nervozu.
malo zaboli,
ali oni su snažni;
odmahnu rukom
ili zgrnu prašinu s ramena
tako moćno
tako suvislo
koračaju
padaju u zamke
spretno se izbave
i idu
i idu
i odlaze
tako moćno
tako suvislo
kroz dan,
preko asfalta, zebre
neprozirni
blistavi
u danu, pa i čitavoj godini,
jer što je jedno pročelje
spram stotina klimavih skela
na nekoj hladnoj novogradnji
s tisućama prozora
što će štiti one ljude,
velike ljude u malim odijelima
koji psuju za volanom,
a vikendom posjećuju toplice.

obožavam ovaj mali grad,
gdje ljudi nisu ljuti
već samo tužni
i pomireni sa sobom,
gdje crna kronika odjekuje rijetko,
gdje je trava zelena i prava.
obožavam ovaj mali grad,
gdje žive ljudi
koji hrane one ljute,
tamo gore.

ovdje na istoku
svake prijestupne
zasvira i prođe vlak
kao događaj

tamo gore
tramvaji gaze ljude
i ljudi gaze ljude.

obožavam ovaj mali grad
i njegove velike ljude.