Povratna karta | Paula Ćaćić

PRIRODA I DRUŠTVO

Prolazim ulicom po isprešanom lišću duž cijeloga pločnika.
Podsjeća me na herbarij koji sam radila iz biologije.
I dan-danas ponekad umetnem koji listak ili cvat u knjigu
te čekam da ispusti svoj miris, svoj život preko stranica.

Idem
kada su već zatvorene pekare i osvijetljeni prazni izlozi,
a one na prometnim uglovima, danonoćne radnje
s uvijek toplim i slasnim pecivima
čine se dalekim oazama
ili pak egzotičnim mjestima na koja noćas neću stići.

Umorna sam.
Boli me žulj.
Kosa mi je meka i tako mi se brzo nađe pod prstima.

Pored mene odvijaju se neki životi meni tako strani.
Gliste se migolje u lokvicama,
tramvaji jednolično prolaze i odnose ljude kao teretni vlakovi teret.

Teško mi je ocijeniti vlastitu misao,
stoga mi pjesma ne teče jednostavno,
ne pronalazi ušće
i ne ulijeva se u nešto smisleno, protočno.

Ulica Paule i Većeslava Miškine.
Počinjem voljeti američki sustav bilježenja ulica i križanja
na bezobraznim zagrebačkim ulicama,
gdje me grafit „vjeruj sebi“ podsjeća
kako nema odustajanja, predaje,
samo naprijed i tome slično.

Znaš,
uvijek će biti tih ponavljanja.
Uvijek će me isti antikvarijat s knjigama okupirati
da se zaustavim i gledam nove naslove.
Uvijek ću kažiprstom desne ruke dodirnuti gumb za semafor.
Uvijek ću izvlačiti pjesme iz sebe
kao mađioničar šarene rupčiće iz džepa.

Mislim da je potrebno svakome
od pukotine na zidu činiti nešto bolje, više
i to ne samo radi nekakve utjehe,
nego kao podsjetnik
da se uvijek može stvoriti iz nečega nešto.
Svaka situacija može roditi jedno novo lice.