Povratna karta | Paula Ćaćić

NA KRAJU DANA

Navečer, kada povežeš
sve svoje kose čerkeske,
malo što ostaje…
Probude se neke aveti stare.

Ništa ne smiruje tako dobro kao vožnja
jednom te istom rutom.

Sakupljaš zvukove što ubijaju tu
utopističku misao mogućnosti tišine.

A kada se rasporiš,
povučeš jagodice prstiju jednom stranom tijela,
pokušaš čarati zvijezdama ‘mjesto molitvama,
skupiš se sva u toj bijednoj potkošuljici
i počneš ponovo vjerovati
kao prije,
baš kao prije.

„Nemoj se dati“
– pomišljaš.

To je taj sedmodnevni lanac.
Lančani sudar zbijenih osjećaja.
Ono što sebi sam nalažeš kao za gotovo,
ne spremaš u ormar,
već kao odjeću za sutra
polažeš na susjedni krevet
i odabireš način primirja.

I cijeli život sklapaš primirje,
da bi na koncu
mir našla upravo
u kosi, vrtnji
i nemiru nemira.