Povratna karta | Paula Ćaćić

MLADICA

Svučene su zavjese,
ogoljena je postava
stalnih kontesa tristesa.
Predstava
Sjedenja na rubu kreveta
održana je posljednji put:

Skliznula sam niz posteljnu lit.
Pored jastuka i papira,
sklupčana, predana.

Mar je (za njeg’) prolazan.

To je bilo više kao

dobar dojam,
umjerena očaranost

ništa više
i ništa manje.

Zaokupljena sam
sobom
(svojom kratkoročnom bistrinom),
ali takvo društvo
može postati
nesnosno
te malčice gnusno,
ako se vrijeme odulji
i sve drugo zastane,
svaki će se pokret u prostoru utopiti.

Čemu ishodi ta moja poljuljanost,
nesuvisla pametovanja
i učestali smijeh Razdražene Kobile?

Nikad neću poželjeti biti izložbena djevojka.
Niti bolja kuća.

Ja ću biti ona bezbrižna,
slobodoumna i svojeglava,
ona koja će ispijati kave
i razmišljati

i razmišljati.

Ja ću jednom za zauvijek
otpratiti
ranjivu mladicu
u sebi
i zaželjeti joj
neke daleke rijeke
ne spomenuvši
udicu.