Povratna karta | Paula Ćaćić

(Š)PIJUN

Ušao je u autobus u društvu mlađeg muškarca.
Imao je izrazito slijepljenu kosu,
a iz ušiju su mu se nazirale dlake.
Lice Samoće je poprimilo izraz zapuštenosti.

Pogledom prema svojoj besfasadnoj kući
i stolici postavljenoj pod prag,
učinio mi se tako bliskim,
jer bila je to mirna potvrda odlaska.

Bog je počeo nalikovati na dječarca koji se popeo na kapiju
i znatiželjno otvorio poštanski sandučić
kako bi s nagnutom glavicom otkrio bogzna što.

No, možda ipak Božanskome
više priliči svirati francuski rog,
u približno pedesetim godinama,
na tramvajskoj stanici na Trešnjevci.

Shvatila sam da je Zagreb kao i moja ambicija;
tako prolazan i prepoznatljiv po trčanjima.
Ipak, trčanja se razlikuju,
neka nisu samo takva, žurna i besciljna.
Neka su iz sve snage.
Zbog nekih se udaraš listovima o bedra.