Povratna karta | Paula Ćaćić

TUŽNO JE BITI SAM NA ZRINJEVCU

Tužno je biti sam na Zrinjevcu,
osobito kada su se kiše povukle,
a beton ponovo zacvrčio
pod suncem.

Sjedim sama na klupi
i pišem razglednicu,
kradomice me promatra
muškarac na klupi preko puta.
A onda i on odlazi
grleći djevojku koju je čekao.

Tužno je biti sam na Zrinjevcu.

Oh, ali sada konačno mogu reći:
„Ulice su moje!“
Svim onim turistima,
azilantima, otresitim domaćinima,
ljubaznim trgovkinjama,
Kori i njezinoj gitari,
svim vječnim studentima,
u Krivom putu
ili u Berki!

Ulice su moje,
i skele i grafiti
i čudan muškarac u odijelu
koji se vozi na romobilu,
i crne zgrade
i muzeji
i titlovi
i tramvaji…

Tužno je biti sretan u Zagrebu.