Povratna karta | Paula Ćaćić

RIKVERC

Neutvrđene putanje oslanjaju svoje vjeđe o horizont.
Počela sam oponašati bliskost
u zrcaljenju neprobojnih razgovora.

Dok odlazim u rikverc,
vidim crnoga i bijeloga konja u selu
kako skakuću jedan oko drugog,
sretni, pušteni, slobodni.
Bjelina snijega sve to još više čini mojim domom.
Djeca se spuštaju niz nasip
kroz smijeh, igru.
Ja odlazim…
da bih se ponovo vratila
u ulicu s najljepšim zalaskom sunca
ili tamo gdje se odigralo sve
– u visokoj travi, drhturenju, stidu.

Tragovi me čine uplašenom i nesigurnom.
Putujem,
a moje se cipele čudnovato usijecaju u zemljano tlo.
Trebam li zažmiriti?
Kažu, drugi put manje boli.
Drugi put znaš s čime se suočavaš.
Drugi put nije prvi put,
u tome je caka.
A treći?
Peti, šesti?
Samo znam da su me otvorili, provirili, namjestili
i opet zalijepili.
Ničega nije bilo za odstraniti.
Možeš stati na vlastite noge, budi sretna.
Štošta se da savinuti u daljinama.
Nedogled, to mi je jedna od dražih riječi.
Budi sretna,
netko se iz tramvaja nada da će ugledati
nasmijano lice nasred ceste.