Povratna karta | Paula Ćaćić

BITI SAMA

Imam ljetnu gromadu knjiga za čitanje,
neke prokisle snove
i mogu dangubiti, dangubiti…
Sve je super.
U gradu je ispod sata postavljen
mjerač temperature,
tako da sam znala da je
dvadeset šest zarez sedam
celzijevih.
Zrake sunca su čarobne
dok prodiru kroz krošnje.
Osjećam se tako važno
i pouzdano kada stavim
sunčane i koračam
cvjetno odjevena.

Ali opet onaj osjećaj
da sve nije kako bi trebalo biti.
Ne mogu si pomoći.
Kao da me i beton dok cvrči
upozorava
da će me nešto stići,
da će me nešto dotaći
u toj mojoj čednosti
bivanja.

Da, uvijek me pokosi
taj tako poznat osjećaj
kako bih se trebala skloniti
pred onim nasmijanim licima,
suvišnim riječima
i svom tom zaigranošću.

Nijemost okružja
upućuje me na samoću
i zaista, usuđujem se
biti sama sa sobom,
kako bih shvatila da su
sve te gluhe stvari oko mene
zapravo jedno veliko oko.