Povratna karta | Paula Ćaćić

KAZALIŠNI TRG

„Bit će kiše, snijega, poledice! Bit će kiše, snijega!“
– dovikuje prodavač s trešnjevačkog placa,
baratajući zimogroznim terminima
jednako dobro kao što ljeti
prodavači u kamionu na razglas govore:
„Ima lubenica, lubenica!“

S – k – o – l – i – o – z – a
osjećaja.

I napokon sam stala pred tu zgradu,
svemirsku, tirkiznu.
Dvije tigraste mačke su me obradovale,
dok su kružile oko kante smeća.

Tamo sam samo broj.
Pripremljena povijest bolesti:
_ _ _ _ _   _ _ _ _ _ , 11,5 god.,
sistematski pregled
(…)

Tamo sam samo tijelo.
S dvije šipke i dvanaest šarafa.
Savršena RTG slika
za radoznalog studenta medicine.

Nisu to Isusove muke.
– rekla sam doktoru uvidjevši
da je Hrvatski katolički radio
ostavio učinka na mene.

Tamo u jednom trenu
prolaze svi oni dani
kada potežem unutar sebe
i prebirem svoje misli
kako bih shvatila
zašto se podvržem
potrazi za mirom
te čemu vode sva ta moja
utišavanja duha razapetog
između razloga i uzroka,
posljedica i možebitnosti.

U Zagrebu je tako;
malo se zadrži nekom pričom
i već te netko preduhitri;
crveno svjetlo se upali,
tramvaj prođe
ili se auto ubaci
ispred auta u kojem si.

Svi trče.
Jer to je veliki grad.

– – –

Put za nazad;
Staza Paule i Većeslava Pavleka Miškine,
tata mi, kao i uvijek, tijekom vožnje
govori imena zgrada,
pojašnjava njihovu nekadašnju važnost
i opisuje fasade Zagreba nekoć.
I govori zašto bi se Trg maršala Tita
mogao zvati Kazališni,
jer ionako ga svi znaju po HNK-u.
A ja ga podsjećam na Khuena–Hedervaryja,
rođenog u Nuštru.

Slike grada se izmjenjuju,
i već smo u stanu
na ručku,
a ja pričam
kako je doktor rekao da je sve na mjestu.

„Vi se više brinete o meni kad sam bolesna!“
– rekla sam osjetivši se zakinutom za njihovu pažnju.
„Šuti, nisam ni oka sklopila sinoć.“
– reče mama.